Ljutnja

Svi se ponekad osjećamo ljutima. Zašto je to tako? Ljutnja spada u skupinu osnovnih emocija i ima svoje evolucijsko porijeklo. Dakle, naši prapradjedovi i praprabake su se isto osjećali ljutima. Ta naša ljutnja ponekad može biti jako snažna te, ovisno o našim načinima nošenja s njome, može potaknuti neugodno raspoloženje kod nas i drugih, kao i donošenje nekih ne baš najboljih odluka i reakcija. Stoga u situacijama ljutnje ponekad znamo reagirati agresivno, tj. ponašamo se na način da s namjerom nekoga ili nešto ozlijedimo/uništimo.

Roditelji koji dolaze u naš Centar nas često znaju tražiti za savjet u vezi smirivanja djeteta u situacijama ljutnje. Ono gdje dolazi do problema jest, ako se i u roditelju javi snažna emocija kao u djeteta, pa također reagira impulzivno i neadekvatno. Ovdje je bitno za znati kako su djeca upravo ta koja od roditelja, kao po modelu, uče regulirati vlastite emocije. To jest jedan od primarnih procesa koje dijete uči od malena. U slučaju emocija ne vrijedi ona stara – klin se klinom izbija! Primjerice, ako na dječje ispade ljutnje, gdje dijete krene vikati, roditelj također slično reagira, dijete će usvojiti takav način reagiranja i nastaviti vikati na druge kada se bude osjećalo ljutim. Stoga je neizmjerno važno da roditelji postanu svjesni toga te vlastitih načina reagiranja u situacijama ljutnje, kako bi po potrebi sami poradili na adekvatnim vještinama regulacije ljutnje i time će dijete usvojiti adekvatnije načine izražavanja emocija. Isto tako, ako roditelj reagira burno kada je ljut, dijete se može uplašiti svog roditelja i može mu se javiti strah da će ga netko prestati voljeti, povrijediti ili napustiti. U tom slučaju može doći do potiskivanja ljutnje, što nije dugoročno rješenje. Bitno je da znamo kako svi možemo pogriješiti i reagirati burno, a tako i roditelji, jer nitko nije savršen. Ako ponekad kao roditelji tako reagirate na djetetovu ljutnju, tada je važno priznati pogrešku i ispričati se djetetu. Na taj način djetetu šaljemo poruku da i ako ono ponekad pogriješi, tada je bitno da za isto preuzme odgovornost – prizna pogrešku i ispriča se za vlastitu neadekvatnu reakciju.

Ono što se također često zna dogoditi jest potreba nas odraslih da odmah primirujemo ljutito dijete te ga pokušavamo učiniti ne-ljutim. Popustimo djetetu ili učinimo nešto drugo da mu ugodimo. Time činimo nekoliko grešaka. Prvo jest opetovana popustljivost na zahtjeve djeteta koja u odgoju djece može imati za posljedicu da dijete otežano slijedi odgojna pravila te time ne usvoji adekvatna ponašanja i samoregulaciju. Druga pogreška jest da se osjećaj ljutnje u djetetu negira, tj. sputava i ne komunicira. Svaki osjećaj ljutnje je potrebno iskomunicirati s djetetom te ga priznati. Takvim ponašanjem djeci šaljemo poruku da je emocija ljutnje prirodna te da marimo za djetetove osjećaje. Ako dijete osjećaj ljutnje želi i dalje izraziti kroz agresivno ponašanje, potrebno mu je postaviti jasnu granicu i predložiti prihvatljiv način izražavanja ljutnje.

I za kraj zapamtite, osjećaj ljutnje je prirodan i normalan! Potičemo vas da ga priznate te naučite ovladati vlastitim reakcijama kako biste si mogli pomoći da vas ne preuzme. Stoga danas predlažemo jednu aktivnost – za MALE i za VELIKE! Prilažemo vam 12 kartica koje vam mogu pripomoći pri regulaciji osjećaja ljutnje. Izrežite kartice  te svaki put kada primijetite u tijelu da postajete ljutitim, odaberite jednu od kartica na kojoj se nalazi radnja koja će vam pripomoći u ovladavanju njome.

Kartice za ovladavanje ljutnje prevedene na hrvatski te preuzete s TherapistAid.

Vaš Centar Luka Ritz