Virus će proći, razmišljamo li o onome što želimo da ostane?

Svakodnevno smo okupirani različitim pitanjima, teškoćama, malim ili onim malo većim nezadovoljstvima. Ocjene u školi nisu dovoljno dobre, suđe nije oprano, čarape su na podu, nismo zadovoljni izborima drugih. Nezadovoljni smo komunikacijom, načinom izražavanja emocija, različitostima i svakodnevicom koja nas opterećuje. Nezadovoljni smo različitim segmentima naših života, želimo drugačije, želimo više. Više? Čega više? Više je često orijentirano na materijalno. Često orijentirano na želje. Često orijentirano samo na želje, dok su prečesto zanemarene stvarne potrebe. Potreba za pripadanjem, ljubavlju, slobodom, važnosti i zabave. I tako često, život teče vrteći se u jednom elipsastom, manje više zatvorenom krugu. Ponekad se dogodi da naš krug bude nešto blaže ili grublje prekinut. Bolest, intenzivni stresovi vrate nas na možda jednu drugačiju životnu krivulju koja nas povremeno podsjeti na neke druge vrijednosti, kao i na ono što je za nas zaista bitno. Kao bumerang vrati nas možda i na naše početke… Kada nam je bilo bitno biti sit, voljen, osjećati se sigurno i zaštićeno, biti u blizini ljudi koji nas vole i koje volimo…

Kao i sve, virus će proći, potresi će doći i proći, no hoće li u nama ostati ono što je trenutno prisutno u velikom broju ljudi? Da li su nam zaista potrebne ovako velike poruke naše planete kako bismo se iznova podsjećali na „ono važno“. Ili ovaj puta možemo razmišljati o onome što želimo da nakon ovog virusa ostane. Mi želimo da u ovom našem društvu zauvijek ostane solidarnost, jednostavnost, briga i podrška jednih za druge, zajedništvo. Vjerujemo kako i bez epidemija, prirodnih katastrofa, ratova možemo dati međusobnu brigu i podršku za sve ljude, bez obzira na nacionalnost, spol, rasu ili bilo koju drugu različitost. Trenutno je lijepo vidjeti kako nestaju ljudske gluposti, lijepo je vidjeti da trenutno ne postoje rase i nacionalnosti, da postojimo zajedno kao ljudi. Podrška ljudi različitih nacionalnosti, državljanstava, boja i vjera, klubskih opredjeljenja… Ljudi koje smo do jučer zvali „tamo oni“, spominjali neka davna vremena, neke davne ili sadašnje sukobe. Jer fizičke granice ne poznaju podršku, zajedništvo, brigu ili pozitivne misli i poruke.

Kada ovo završi, a završiti će, neka više ne uzmemo zdravo za gotovo rukovanje sa strancem, pune police u dućanima ili nonšalantni usputni razgovor sa susjedima. Neka ne uzimamo zdravo za gotovo prepuna kazališta i kina, izlazak petkom navečer, jutarnje gužve, strku oko spremanja u školu ili kavu s prijateljima. Neka nas ne smeta zvuk punog stadiona, dosada nekog tamo utorka, uobičajena rutina tjednog života. Ili jednostavno, život sam po sebi.

Kada ovo završi nađimo sebe, onakve kakvi želimo biti. Više kao ljudi, kakvi smo i pozvani biti, nadali se biti. Ostanimo takvi, bolji za sebe, za druge, za svijet – s pandemijom ili bez nje. 🙂

Vaš Centar Luka Ritz