„Odmah ili sada?“

Sjećate se vlastitih osjećaja tijekom ranijih razdoblja života prilikom štednje novaca za kupnju
nekog predmeta koji Vam je tada bio predmet od interesa? One motivacije za uštedom
novčića, toliko intenzivne da ste već tada razmišljali na način – „Neću potrošiti ovih 10 kuna
na sladoled jer će mi trebati za kupnju ulaznice za koncert koji je za mjesec dana“? Zbog
akumuliranih odgoda sitnijih zadovoljstava (primjerice, kupnje sladoleda i slično), više ste
cijenili kupljenu kartu, a ujedno i više uživali u samome koncertu. Vjerojatno ga i živopisnijim
pamtite u odnosu na neke druge događaje u kojima ste sudjelovali, a koji su Vam bili lako
dostupni (primjerice, rođendanska proslava organizirana od strane Vaših roditelja). Sve u što
uložimo više napora, ujedno i cijenimo više, a za to je dobrim dijelom zaslužna takozvana –
odgoda zadovoljstva.

Jasna su mjerila dječje samokontrole – hoće li dijete pojesti jedan kolač odmah, ako zna da će
čekanjem (uz definirano vrijeme čekanja) „zaraditi“ dva kolača kasnije? Današnje mlade
generacije sve slabije razvijaju odgađanje zadovoljstva; sve je relativno lako dostupno, uz
nikakav ili minimalan napor. Većina se ugodnih situacija podrazumijeva (primjerice, odlazak u
kino), a samim time takve situacije blijede na popisu ugoda. Očekivanje zadovoljstva nekada
zna biti zanimljivije/uzbudljivije od samog postizanja zadovoljstva. Gotovo uvijek djeca više
cijene ono što dobiju ako prepoznaju da su uložili i nešto od sebe (vrijeme, trud…), a tako je i
s odraslima (online kupnja povoljnih artikala nasuprot fizičke, aktivne potražnje skupljeg
proizvoda – što više cijenimo?).

Dakako da na mogućnost odgađanja zadovoljstva utječu i okolina i geni, no ta su dva faktora
u međuodnosu. Socio-emocionalni razvoj djeteta (razumijevanje i tretiranje vlastitih i tuđih
potreba) uvjetovan je biološkim sazrijevanjem. Međutim, biološko sazrijevanje („odraslost
djeteta“) samo po sebi ne donosi emocionalnu i ponašajnu samoregulaciju, nego samo stvara
unutarnje preduvjete socio-emocionalnog razvoja. Prema Jurčević i Lozančić (2005), ono što
uvjetuje razvoj sposobnosti su različiti pozitivni ili negativni čimbenici iz djetetova okruženja.
Odgoda zadovoljstva svakako je jedan od važnijih činitelja, odnosno bitnijih kompetencija za
uspostavljanje odnosa u društvu. Dijete burno reagira na uočenu nepravdu jer nastoji
zadovoljiti određenu potrebu (potreba za pravdom, potreba za očuvanjem
samopoštovanja/slike o sebi…). Ukoliko je dijete već u obitelji razvijalo vještinu odgode
zadovoljstva, vjerojatnije je da će se i uspješnije snaći u situacijama sukoba (odgodit će
potrebu sa „sad ili odmah“ gdje bi vjerojatno afektivno reagiralo – vika, plač, neprimjereno
ponašanje..), za neki kasniji period uslijed kojeg bi si osiguralo dovoljno vremena da se ili
konzultira s nekim ili samostalno bira primjereniju reakciju u svrhu zadovoljenja iste potrebe.

I kratak zaključak:
Odgodom zadovoljenja potrebe raste i kvaliteta življenja, kako kod nas, tako i kod djece. Dijete
na više razina uživa u onome što je odgođeno, ako zna za koji se period nešto odgađa
(nedefinirano vrijeme odgađanja izaziva suprotan učinak!). Rani razvoj, osobito razdoblje od
treće do šeste/sedme godine djeteta (predškolsko razdoblje), vrijeme je intenzivnog razvoja
djeteta. Ukoliko je dijete već u tim godinama naučilo odgoditi zadovoljenje neke potrebe
(primjerice, odgoditi potrebu za zabavom/igranjem na vrijeme nakon izvršenja neke druge
aktivnosti), njegovom su zdravom socio-emocionalnom razvoju postavljeni dobri temelji. U
kasnijoj dobi se teže postavljaju pravila, no uistinu nikada nije kasno, s tim da je isključivo u
ovom slučaju prepoznavanja važnosti pravila/granica za dijete, dobro početi „sad ili odmah“,
odnosno započeti što ranije.

Nadamo se da je ovaj tekst podrška rješavanju dileme o tome kako djeca mogu biti nesretna,
kad im je „sve dano“. 😉